Korizma je posebno vrijeme pripreme za Uskrs, u kojem smo pozvani produbiti svoj vjerski život iznutra, te pokorom i molitvom krenuti ka dubljem obraćenju. Osim dva propisana posta – na Čistu Srijedu i na Veliki Petak, poprilično smo slobodni odabrati način na koji ćemo obilježiti korizmu. No svake godine crkva nas poziva na jednu jednostavnu discipline – traži od nas da ne pjevamo jednu pjesmu tijekom svih korizmenih dana. Na početku korizme odrićemo se pjevati Aleluju sve do nedjelje Uskrsnuća.
Zašto to od nas traži? Dosta sam o tome razmišljala proteklih godina, i želim sa vama podijeliti neka od svojih razmatranja. U korizmi se sjećamo Isusovog hoda u pustinji i Njegovih dana pred križ i pred smrt, dok koračamo prema Uskrsu. Korizma nas podsjeća na iskustva u životu koja su teška, zovimo ih iskustvima pustinje, gdje suha i ranjena područja naših srca dolaze na površinu. Poprilično je teško pjevati Aleluju iz iskustava pustinje. Potrebna nam je manje zahtjevna i manje radosna pjesma. Kroz šutnju koju nam korizma pruža, šutnju u kojoj ne koristimo riječi o čijem značenju ne razmiśljamo prečesto, Aleluja se može polako početi radjati iz naših dubina.
No postoji još jedan razlog. U jednom riječniku naišla sam na dva značenja Aleluje. Aleluja se koristi da izrazimo slavlje i zahvalu Bogu, ali koristi se i kao izraz olakšanja, i duboke zahvale. Zar možemo pjevati pjesmu olakšanja u iskustvima velike boli kada nam se srce slama? Pred križem Isusovim ne možemo pjevati Aleluju. Za vrijeme rata u Ukrajini, ne možemo pjevati Aleluju. U iskustvima vlastitih boli i trauma, ne možemo pjevati Aleluju. Potrebni su nam korizma i Veliki Tjedan da u nama učine dubinsko iscijeljenje prije nego možemo izraziti dubinsko okakšanje i pjevati pjesmu zahvale iz raznjenih dijelova naše duše. Prvo moramo dopustiti mudrosti pustinje da nam pomogne unijeti Božju ljubav u naše nutarnje pustinje, jer bez toga će naše hvale Bogu biti površne. Moramo dopustiti svježim, proljetnim pupoljcima da nam pokažu put prema cvatu, tako da i naše nutarnje pustinje mogu procvati i zapjevati. Aleluja treba izroniti iz dubinske šutnje naše najdublje tuge, jedino onda će biti doista autentična.
Potrebno je vrijeme da bi najdublja tuga mogla zapjevati, vrijeme i iscijeljenje. Zato je dobro da postimo od pjevanja Aleluje na neko vrijeme. Postoji li nešto što zoveš svojom najvećom tugom? Ponesi to sa sobom u korizmu u molitvi. U Velikom Tjednu unesi svoju najdublju bol Isusu kroz liturgijska slavlja. Predaj mu tu bol na Veliki Četvrtak pod misom kad se sjećamo da je Isus ustanovio Euharistiju. Podji sa Isusoma u vrt gdje On moli pred smrt, predaj mu svoju bol i dok kroči križnim putem, dok umire na Golgoti, dok Ga stavljaju u grob. Predaj mu svoju bol svih dana Svetog Trodnevlja i dopusti mu da ti On iscijeli nutarnje rane srca. Ako na ovaj način pristupimo korizmi i Velikom Tjednu, onda će naš korizmeni put za nas biti iscjeljujuć.
Kada smo svjesni da Bog s nama korača kroz život, te kad mu dopustimo da ponese naše dubinske rane kroz iskustvo posljednje večeri, kroz Veliki Petak I križni put, u tišinu Velike Subote prema Uskrsnuću, onda poistovjećujemo svoju najdublju bol sa Njegovom. A On poistovjeti svoju najdublju radost sa nama. Samo tada će naše nutarnje pustinje, naše dubinske boli dušii moći iz dubine otpjevati radost koju donosi uskršnje jutro. Samo tada će naša najdublja bol propjevati.
© Iva Beranek
Hrvatska katolička misija Dublin 