Nedjeljno je prijepodne. Sedmogodišnja Magdalena odlučila je uputiti video poziv osmogodišnjoj rođakinji Ani, koja već duže vrijeme živi van Hrvatske. Obitelj se odlučila preseliti „trbuhom za kruhom“.
Tipičan razgovor djevojčica za ovo neobično vrijeme.
“Bok Ana! Kako si? Kako je u Njemačkoj? Imate li i vi online nastavu? Morate li nositi maske da se sačuvate od korone? Jel vas moj tata posjećuje?” – pitala ju je Magdalena.
“O, bok, Magdalena! Kolika ti je kosa narasla! Ajoj, ove dosadne maske – gdje god ideš moraš ju staviti. Sve su zatvorili: igraonice i škole. Moramo preko laptopa ići u školu. Nedostaju mi prijateljice da se igramo vani. Baka kaže da će ovaj Božić biti poseban, jer provodimo mnogo vremena zajedno. Mama i tata idu na posao kao brat i ja u školu – preko laptopa. To je jako smiješno. Mama ide u kuhinju na posao, a tata u sobu. Svaki dan kada završe sa poslom smiju se jedno drugomu kako imaju hlače od pidžame, a gore obuku košulje. Mama se svaki dan našminka i stavi naušnice kako bi lijepo izgledala na poslu. Mislim da je tata primjetio kako je mama lijepa, jer joj svaki dan kaže kako lijepo izgleda. Prije nikada nisam čula da tata to kaže. Možda zato što je mama prije išla prva na posao i vraćala se prije tate, a tata je uvijek dokasna radio. I dok tata dođe, mama je već u pižami i priprema večeru. Striko Marko nam dođe svake nedjelje na ručak. Onda ga baka i mama natjeraju da gleda misu s nama na televiziji. I to je jako smiješno. Kao kad mama mene tjera da učim. Ne želim, a moram.” – odgovorila je Ana.
”I ovdje su crkve zatvorene, ali mi zaboravimo gledati na televiziji. Nisam znala da tata gleda s vama. I ja ću od sada gledati. Tata je prije dolazio svaka tri mjeseca, a mama kaže da je sada zaglavio u Njemačkoj zbog korone i da neće biti s nama na Božić. Jako mi nedostaje… Ne mogu ti reći koliko mi nedostaje.” – rekla je Ana.
”Danas se pali četvrta svijeća i ona je jako posebna. Baka kaže da čuvamo posebnu želju za četvrtu svijeću. Ali želja ne smije biti igračke i slatkiši. Ja sam prošle godine poželjela da se mama i tata prestanu svađati, a brat je poželio da mu prijatelj ozdravi i vrati se u školu. Želje su nam se ostvarile!!!“ – ispričala je Ana.
“O kakvoj svijeći pričas?” – upitala je Magdalena
“O adventskoj svijeći!” – odvrati Ana.
Magdalena se od srca nasmijala misleći da i u Njemačkoj imaju advent kao i u Zagrebu. Na sredini trga vijenac sa četiri svijeće, a okolo lampice, ukrasi i šetalište sa štandovima, kobasicama i slatkišima
“Ne možeš za vrijeme Korone ići na advent… I, osim toga, svijeće su veće od nas i plastične su. Kako ih misliš zapaliti?” – kroz smijeh je rekla Magdalena.
“Ha ha ha… Ma ne taj vijenac!!! Mi imamo svoj vijenac i svijeće. Vijenac ima četiri svijeće. To su četiri nedjelje prije Božića. Svake nedjelje molimo i upalimo jednu svijeću. Prva je Mir, druga je Vjera, treća Ljubav, a četvrta posebna Nada. Danas palimo svijeću nade! Mali Isus ti ispuni želju ukoliko želiš od srca.
Nato reče baka: “Svi imamo sve četiri svijeće u srcu i ako neka tiše gori ili se ugasi, svijeća nade ih ponovno upali. Nada nikada ne prestaje širiti svoj plamen. I svake godine mi obnovimo i pripremimo naša srca za Isusov dolazak.“ Baka kaže srca, a ne kuću i ukrase.
Dok je trajao razgovor Magdalena povika da ju mama čuje u drugu sobu.
“Zašto mi nemamo adventski vijenac!? Da smo upalili tri svijeće, danas bi upalili posebnu i mali Isus bi doveo tatu za Božić!!”
“Opet baka puni glavu glupostima vama dvjema! Prekidaj razgovor I prihvati se knjige!” – odvrati mama.
Magdalena tužno reče: “Moram ići!”
”Zapali svijeću u srcu, a ja ću dok palimo našu pitati Isusa da se tvoja želja ostvari.” – reče Ana.
Magdalena tužno odgovori: “Dobro”. I prekine videopoziv.
Magdalena je cijelu noć razmišljala o svijećama i zamišljala kako pali svijeće sa mamom i tatom.
“Svijećo Nade molim te reci malom Isusu da mi dovede tatu za Božić.”
Potajno se nadala da je njena rođakinja poželjela da joj tata dođe. Zatim je utonula u san. Sanjala je da čuje tatine korake i glas.
“Uspio sam! Doma sam! Gdje su moja ženica i moja mezimica!?”
Kad sam drugi put čula tatin glas otvorila sam oči, ali to nije bio san! Moj tata je tu ispred mene.
„Tata! Tata!“ Plakala sam u tatitinom zagrljaju. „Ali kako??“
“Zlato tata je doma!”
Znala sam da je to mali Isus i nada koja nikada ne prestaje.
Rekla sam tati da želim da i mi imamo adventski vjenac iduće godine i da svi zajedno upalimo Mir, Vjeru, Ljubav i Nadu.
Tata se složio, a mama je shvatila da bakine riječi nisu bile glupost, te smo svi zajedno zahvalili Isusu molitvom.
Ivana Kokeza
Hrvatska katolička misija Dublin 