Došašće (ili advent) posebno je vrijeme priprave unutar liturgijske (ili crkvene) godine, koje usmjerava naša srca proslavi Isusovoga rođenja u Betlehemu kao i iščekivanju Isusovoga ponovnoga dolaska. Kako bi nas podsjetila na ove i mnoge druge duhovne istine, Crkva je izabrala ljubičastu boju kao boju došašća.
Ljubičasta boja ima svoju dugu povijest i bila je vrlo rijetka boja u antičkome svijetu koju nije bilo jednostavno niti napraviti takvom da bi služila u odjevne svrhe. Iako je bila tradicionalno vezana za kraljeve, kraljevske obitelji (dostojanstvenike), također je povezivana s pokorom, što ju je učinilo tmurnom bojom odabranom od strane Crkve za pokornička razdoblja.
U jednome djelu (The American Ecclesiastical Review) koje je izdano 1902. godine, autor daje jedinstveno objašnjenje koje stoji iza razloga zašto su ljubičasta i ružičasta boja izabrane za došašće:
Ljubičasta liturgijska odjeća označava potpunu žalost, tugu i ima namjeru potaknuti na ozbiljan i promišljen stav svakoga vjernika koji sudjeluju i liturgijskim slavljima. Ako pomiješamo plavu i crvenu tekuću boju dobivamo ljubičastu. Plava boja je boja neba i sugerira nam da svoje misli okrenemo od zemlje (zemaljskih stvari). Crvena je boja mučeništva, krvi, plamena koji spaljuje (preuzima) prinesenu žrtvu. Kombinacija te dvije boje, koje čine ljubičastu, označava žrtvu koju činimo s pogledom u nebo, nesebičnu odanost (pobožnost).
Ljubičasta se boja, posebice, upotrebljava u vremenu “došašća, kada nas duh promišljanja i čišćenja srca (kao priprava na susret sa siromašnim i poniznim Djetetom Isusom u betlehemskoj špilji) poziva na samoodricanje od motiva u kojima Nebo vodi dušu u borbi protiv zemaljskih privrženosti (navezanosti)”
No, dominacija ljubičaste boje je prekinuta Trećom nedjeljom došašća sa ružičastom bojom, koja ukazuje na nadolazeću radost Božića.
Na Treću nedjelju došašća… kada se na čas prekinu pokornički napori, kako duša umotana u neprekidni mrak ne bi postala nepovjerljiva, Crkva dopušta – uz zvuke glazbe i cvijeće na oltaru – svijetlo-ljubičastoj boji prijeći u ružičastu boju, kako bi ukazala na ton radosne nade koja se sjedinjuje sa pokorom i ublažava zahtjev za pokorom. To je ohrabrujuće “milovanje” Zaručnice, naše Majke (Crkve), koja poziva svoje sinove i kćeri da hrabro nastave dalje u duhu vjere…
Crkva razumije da je teško činiti pokoru kroz duže vremensko razdoblje, pa nakratko zaustavlja takvo mrtvljenje, kako bismo si mogli posadašnjiti radost koju ćemo uskoro potpuno zagrliti.
Ovo razdoblje je dugo, rad naporan, a tijelo je slabo. I kao što radnik povremeno odmara usred svojega rada, kako bi bacio pogled na ono što je postignuto, i kako bi se osvježio nadolazećom radosti koja ga očekuje po završetku posla, tako i Kršćanin zastaje usred adventske priprave kako bi na trenutak uvježbao (podsjetio se na) slatku melodiju nadolazećih božićnih pjesama i u potpunosti uzeo, u punom smislu, ohrabrujuće riječi Svete Zaručnice, Majke Crkve, dok ona poziva svoju djecu “Gaudete”, to će reći: “Radujte se!”, Gospodin, Emanuel, tvoja utjeha i Spasitelj je blizu!
Ljubičasta i ružičasta boja su vrlo bogate simbolikom i podsjećaju nas na mnoge duhovne teme koje stoje iza adventskoga vremena. Kada sljedeći put pođeš na Sv. misu, ili vidiš adventski vijenac, sjeti se ovih lijepih istina i dopusti im da priprave tvoje srce za Božić.
(Izvor: https://aleteia.org/)
Hrvatska katolička misija Dublin 