Dragi Marinko, znam da debelo kasnim, ali dopusti da ti pripovjedim što mi se sve dogodilo. Ove godine, kao i svake do sad, uzeo sam spisak sve dječice na zemlji, sve njihove želje, molbe i potrebe.
Počešljao sam staru bradu, obukao biskupsko ruho, uzeo svoju staru naprtnjaču, pomolio se Bogu i spustio se na zemlju. Na zemlji me dočekao šok. Moj lik su pretvorili u debeljka u crvenom odijelu, s crvenom kapom i čudnim čizmama koji viče „HO-HO-HO“. Uz to, prijevozno sredstvo su mu saonice koje vuku leteći jeleni. U njegovom liku pojavljujem se u svim šoping centrima te roditelji plaćaju da bi se maleni uslikali i dobili slatkiš. Taj moj isti lik pojavljuje se u ulozi motorista, traktorista, biciklista, te sam čak pretvoren i u ženu koja razgolišena pleše u klubu, a zovu je gospođa Mraz. Taj moj debeljuškati lik nalazi se na prozorima, ukrasima, odjeći, obući, posuđu, a visim čak sa krovova kao dekoracija.
Nastavio sam dalje, ne obraćajući pažnju na to sve. Spustio sam se sa jednim zadatkom, a to je da obradujem malene, a i one veće u čijim srcima sam ostao. Zavirih u jedan dom gdje sam osjetio da i dalje postoji Sveti Nikola. Srce mi se napunilo radošću. Čizmica na prozoru i pismo za Svetog Nikolu. Iako poznajem dječaka i njegova djela, otvorih pismo, a u pismu želja: “Želim mobitel!” I to ne bilo kakav mobitel, jako, jako skupocjen mobitel. Zapitah se: Gdje je skromnost? Gdje je ono vrijeme kad su bili sretni sa jabukom, orahom, igračkom?
Nastavio sam dalje i u sirotištu vidjeh da se održava predstava pod nazivom “Sveti Nikola”. Uživao sam i osjetio onu iskrenu vjeru u Isusa Krista, ona nevina srca puna dobrote koja čeznu za ljubavlju. Tako sam obilazio domove, i navratio u svaki dom koji je bio na mojoj listi, dom gdje još uvijek postoji Sveti Nikola. A kad posjetim one koji nose moje ime, zahvalan sam Gospodinu što je mene odabrao da mu služim.
Već pomalo umoran od putovanja po cijelom svijetu, uputio sam se i na svoju posljednju destinaciju: bila je to Irska. Tamo sam također bio iznenađen, jer osim debeljka u crvenom i mala bića obučena u zeleno nose poklone dječici. Čak sam vidio i natpise “Vjeruj u svog Elfa i donijeti će ti poklon.” Nasmijao se i nastavio svojim poslom. Kad sam napunio i posljednju čizmicu, već pomalo i umoran sjetih se svoga kolege. Već jako dugo nismo popili čaj i razgovarali o biskupskim danima. Tako da sam svratio do Svetog Patrika. Pokucah na vrata i povikah:
“Umoran putnik je žedan i gladan, biste li ga primili u svoj dom, da se malo okrijepi!?”
Otvarajući vrata već je znao:
“Nikola putniče, dobro mi došao, moja kuća je i tvoja kuća. Očekivao sam te! Već 70 godina Irska ti nije bila posljednja destinacija. Brojao sam godine do našeg ponovnog susreta.”
Izgrlili smo se i dugo, dugo razgovarali.
“Patriče, svijet se promijenio, promijenili su moj lik, promijenile su se dječje želje, ljudi više ne mole, ne idu u crkvu.”
“E moj Nikola, meni pričaš o tome. Jesi li pogledao malo moju Irsku koju sam toliko obraćao, tolike godine sam nosio djetelinu i učio ih o Presvetom Trojstvu. Tolike pogane sam obratio!”
“Da pogledao sam, Irska je jako lijepa zemlja.”
“Ma ne govorim ti o ljepoti, govorim o izopačenosti. Znaš, iako svaka ulica ima crkvu, crkve su prazne. Znaš, iako sam ostavio svoj život ovdje, nisam više onaj stari Sveti Patrik.”
“Kako to misliš? Sad mi ništa nije jasno.”
“Sam si se požalio da je tvoj lik promijenjen. A tek moj… Djetelina je postala simbol Irske, ali turističke atrakcije, a ne Presvetoga trojstva. Na moj dan svi se obuku u zeleno i piju pivo, a mali “leprikoni” ili “vilenjaci” su posebno zanimljivi turistima. Crkve su i dalje prazne, nitko više ne traži moj zagovor kod Gospodina. Čak se u mom gradu organizira parada, popularno zvana “gay parada”. A blagdan Svih Svetih i Dušni dan je pretvoren u nacionalni praznik koji zovu “Noć vještica”.
Ostao sam šokiran.
“Znaš Nikola, svijet se mijenja, tko zna što će se desiti do idućeg susreta. Al Gospodin će se pobrinuti i za nas i za njih.”
Na tu nakanu dugo smo se molili. Molili smo se da Gospodin probudi vjeru u zatvorenim srcima, i obasja sunce u dušama koje prekriva tama. Po završetku molitve Patrik me upitao da pogleda spisak dječice koju sam obilazio. Gledali smo i smijali se tisuće dječice su sada djedovi i bake, ipak je prošlo 70 godina od posljednjeg susreta. Onda smo oboje primjetili da jedno ime nije prekriženo kao ostala imena. Jasno i čitko je pisalo Marinko Leko. Nisam odnio poklon ovome dječaku. Ostali smo zapanjeni. Gurnuh ruku u svoju naprtnjaču i ne nađoh ni orah. Oblio me hladan znoj. A Patrik se prisjeti:
“Spominjao si mi ovog dječaka prije 70 godina. Dječak koji je rođen da bude svećenik, naučio je čekati mali znak pažnje, odrastao je u velikoj obitelji sa Dvanestero braće i sestara. Ovo je starac sa vjerom dječaka i srcem koje kuca za Isusa. Imam ideju. Uzmi ovaj križ, križ moga naroda i otiđi u crkvu na kraju ulice. Ondje ćeš pronaći malu zajednicu koja govori isti jezik kao i Marinko, zamoli njihova svećenika da blagoslovi ovaj križ i pokloni ga Marinku. Taj križ je obratio toliko pogana, križ preko kruga predstavlja Kristovu nadmoć nad poganstvom. Zna se da sam križ predstavlja sunce, povezivanje križa sa suncem u biti označava vječnost sunca kao izvora energije potrebne za rast i razvoj biljaka, životinja i ljudi, a to je sada potrebno ovoj zemlji. Potrebna je molitva nad izopačenim svijetom, potrebno je sunce da prosvijetli ovaj narod, a to može samo molitva i vjera, a i nadam se da će Marinkova župa moliti na tu nakanu.”
Zagrlio sam kolegu i poslušao njegov savjet. Obzirom da mi je vrijeme na zemlji isteklo, nisam mogao opet ići u selo Poklečane, tako da sam se poslužio Ivanom i njenim mužem Antom da pošalju poklon. A svaki poklon župniku, poklon je cijeloj župi.
Marinko, nastavi čuvati srce dječaka i srce svoje župne zajednice koja još uvijek vjeruje i može popraviti ovaj svijet.
Obilje blagoslova od Svetog Nikole.
I.B.
Hrvatska katolička misija Dublin 